Te moćne četrdesete i još bolja - JA


Prisjećam se kako smo se prije nekih 20-tak godina ‘smijali’ ljudima koji imaju 40 ‘banki’, kao da mi nikada nećemo doći do tih godina.

I sjećam se kao danas kako smo komentirali: “Kad ja budem imala 40 nema šanse da ću se tako oblačiti” ili “Pa kaj onda ako ću imati 40, ne znači da više neću moći raditi iste stvari kao sada…”

Slatko se nasmijem sada na sve te komentare i evo me, kao da je ‘20 i koja’ proletjela preko noći, a sada moj dvadesetogodišnji sin radi upravo to isto i baca šale na moj račun da sam još iz doba kad su dinosauri hodali.



DOĐEŠ TAKO U ODREĐENE GODINE KADA NAUČIŠ REĆI NE BEZ GRIŽNJE SAVJESTI…
Često naletim na onaj sjajan citat od Meryl Streep i svaki puta se iznova oduševim; “Više nemam strpljenja za određene stvari, ne zato što sam postala arogantna, već jednostavno zato što sam dosegnula točku u mom životu, gdje ne želim više trošiti vrijeme na ono što mi nije ugodno ili me boli. Nemam strpljenja za cinizam, pretjeranu kritiku i zahtjeve bilo koje prirode. Izgubila sam volju svidjeti se onima kojima se ne sviđam, voljeti one koji mene ne vole i osmjehivati se onima koji se ne žele osmjehnuti meni. Više ne provodim ni jednu minutu s onima koji lažu ili žele manipulirati. Odlučila sam ne uzimati više u obzir pretvaranje, licemjerje, nepoštivanje i ‘jeftine’ pohvale. Ne dopuštam selektivnu erudiciju ni akademsku aroganciju. Ne prilazim ni popularnom ogovaranju. Mrzim sukobe i usporedbe. Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam ljude krutih i nefleksibilnih osobnosti. U prijateljstvu ne volim nedostatak lojalnosti i izdaju. Ne družim se s onima koji ne znaju dati kompliment ili riječ ohrabrenja. Ne volim pretjerivanja i teško prihvaćam one koji ne vole životinje. I na kraju svega nemam strpljenja za nikoga tko to ne zaslužuje.”

Upravo tako, kratko i jasno. Dođeš tako u određene godine kada naučiš reći ne bez grižnje savjesti i nepotrebnih objašnjavanja, kada više nemaš strpljenja s ljudima koji to ne zaslužuju, kada postaneš svjestan sebe, svojih vrlina i mana, svojih prednosti, kao i nedostataka, kada prihvatiš svim srcem sve ono što si prošao i dobro i loše, kada više ne žališ ni za kim i ni za čim, kada se dobro osjećaš u svojoj koži, sam sa sobom, i kada postaneš sam sebi najbolji prijatelj. I nije to sebično niti egoistično, jednostavno je tako. U ovim godinama i ako slučajno još ne znaš što je to što želiš, svakako znaš što je to što ne želiš.

ČETRDESETE VS. DVADESETE
Većina ih u 20-tima razmišlja na totalno ‘cool’ način, bez ‘brige i pameti’, samo uživancija, ‘starci’ brinu više manje o svemu (osim onih koji u dvadesetima već postanu roditelji, poput mene). U tim godinama imamo velike snove, nadanja i maštanja, a ponekad i kada se ostvare ne znamo što bi s njima. I sasvim je prirodno živjeti na taj način i ne znati, i misliti da nije to još za nas i da će sigurno 30-te donijeti ostvarenje dugoročnijih ciljeva, potrebnu zrelost, nove načine razmišljanja, nove poslove, karijere, putovanja, brak, djecu, kućicu u cvijeću, ili što god planirali. A godine, u stvari, prolete brže nego što smo mislili da mogu.

I polako prelaziš četrdesetu i osvijestiš da kada padneš više se ne osvrćeš gleda li tko, već ustaneš, počistiš koljena, popraviš krunu i dignute glave nastaviš dalje. I to je tako dobar osjećaj! Snažan, neustrašiv i moćan. Osjećaj koji ti daje dodatnu motivaciju da pokušaš još jednom, da spoznaš koliko smo jaki unutar sebe i da odustajanje definitivno nije opcija, da možemo puno više nego što smo mislili da možemo s dvadeset ili s trideset, upravo zato jer tada nismo vjerovali da možemo, nego smo samo mislili da možemo.



Nekako postaneš opušteniji, ne razmišljaš više što će netko drugi reći, da li će nešto reći ili da li je trebao nešto reći, manje analiziraš nebitne stvari, sve manje zdvajaš nad prošlošću i ljudima koji su te povrijedili. Prioriteti postanu neke sasvim drugačije stvari, imaš svoj krug ljudi s kojima si blizak već najmanje 20-tak godina, imaš te neke svoje priče, navike, rituale, knjige, filmove, muziku, slike, uspomene, omiljena mjesta na koja voliš otići i posjetiti ih iznova, teme o kojima voliš pričati, osjećaje koje voliš podijeliti sa onima koji misle, razmišljaju i gledaju u istom smjeru kao i ti.

JOŠ BOLJA I STALOŽENIJA – JA
Da, bilo bi doista nezamislivo to što sada znam i osjećam da sam znala prije, život bi gotovo sigurno išao u nekom drugom smjeru. Ali baš zbog svega toga, zbog svih tih ‘razbijenih’ koljena sada sam upravo to što jesam – sretna, ispunjena, zadovoljna i ponosna na sve što me dovelo upravo tu gdje sam sada. I što ako je boljelo, i što ako nisam imala snage ustati i krenuti dalje, i što ako su se smijali, ogovarali, pričali, sve je to dio života i sve su to dijelovi koji su bili potrebni da se jednog dana sretnu, prihvate i poslože u jednu savršenu, cijelu i potpunu sliku – mene.
journal.hr

@zdravlje_i_ljepotain