Zašto je baš ovaj grad najbolji za život na svijetu?


Grad naših nadanja i stradanja, grad klasike, fijakera i kavana, a u posljednje vrijeme i kafana, grad kojem smo služili i na prijelazu stoljeća toliko ga zamrzili da smo pobjegli u zagrljaj Beograda. Grad koji je i ove godine odnio titulu “najugodnijeg za život na svijetu”. Grad Beč. Danas nam je bliži nego ikad, makar po tome što su od hrvatske granice dovoljna tri sata vožnje do metropole na lijepom plavom Dunavu.

Provjerili smo na licu mjesta što je to tako magično u Beču da privlači ne samo milijune turista, nego i da je građanima Beča čak i ljepše i ugodnije nego građanima Melbournea ili Vancouvera, gradova s kojima obično vodi bitku za prva tri mjesta u izborima gradova s najvećom kvalitetom života. Sukus je svih razmišljanja otprilike – sigurnost na ulicama, besprijekorno organizirana mreža javnog prijevoza, odlična zdravstvena skrb te puno zelenila i mjesta za uživanje i relaksaciju. I nitko se od sugovornika nije požalio ni počeo kukati da bi najradije otišao živjeti nekamo drugamo. Na pitanje smeta li vam nešto u Beču i biste li nešto voljeli promijeniti, prodavač, rođeni Austrijanac, u trgovini šeširima u Ulici Mariahilfer odgovorio je: Zapravo ništa!

– Doselila sam se iz Irske prije 20 godina. Zbog ljubavi. I odlučila sam ostati zauvijek. Što mi se svidjelo u Beču? Grad je predivan, a mogu se kretati po njemu biciklom, nemam uopće potrebe za autom. Zatim, nije mi nebitno ni što je u srcu Europe, a grad usto ima sva četiri godišnja doba i toliko sadržaja da nemam nikakve potrebe putovati nekamo na odmor – kaže nam Lucinda, recepcionarka u hotelu Fürst Metternich. Čak ni velika vrućina na koju se jedino požalila ne tjera je iz grada nekamo na more ili u planine.

– Ne, jer se mogu kupati na Dunavu ili nekom od gradskih bazena i kupališta, a ima ih zaista puno. Cijene ulaznica su smiješne, pa cijeli se dan možeš kupati za tri eura.

– Na preglede gotovo da se i ne čeka. Što god trebam. Za neke ozbiljne stvari moji u Irskoj moraju čekati i više od godinu dana. U Beču ne samo da se ne čeka dugo, nego mi i tjedan dana ranije pošalju poruku kao podsjetnik da obavim pregled – kaže Lucinda. Isto nam je potvrdio i Dorijan Vranić koji je u Beč stigao 2007. na studij prava nakon kojeg je ostao i raditi u struci te je već i promijenio tvrtku. Foto: Mladen Miletić – Nedavno sam uganuo zglob na nozi. U devet sati došao sam na hitnu, doktor me primio u deset, slikali su me u 10.20, bio sam opet kod doktora u 11, dobio sam štaku i nekakvu protezu u 11.30 sati i bio sam gotov u podne. Nisam platio ništa, a nemam dodatno osiguranje.
Da, Beč je lijep i ugodan, ali nije banja u kojoj se ne mora raditi, mada ima i takvih slučajeva da neki dođu živjeti od socijalne pomoći. I to lokalnom stanovništvu itekako smeta. – Normalno da je netko tko je ovdje cijeli život odrastao i plaća porez ljutit kad misli “onaj ne radi ništa, a dobiva od socijalne pomoći više nego što moja baka ima mirovine” – kaže nam jedan od sugovornika.

Ali osim što je grad gastarbajtera, Beč je i grad studenata. Ukupno ih je sad već blizu 200 tisuća, jako puno dolazi ih iz Njemačke, tako da je Bečko sveučilište sada zapravo najveće na njemačkom govornom području. – Sve je podređeno studentima, od infrastrukture do toga kako se i gdje grade novi stanovi, brojnih povlastica u gradu, od muzeja do klubova. Kao student osjećao sam se povlašteno. Da ne govorimo o tome da je studij besplatan. Nije besplatan za one iz trećih zemalja. Ako je netko iz EU, onda je uglavnom besplatno, a ja sam studirao besplatno čak i kad su Austrijanci plaćali jer sam još upisao po zakonu koji su zvali po Mariji Tereziji i po kojem studenti s područja bivše Austro-Ugarske Monarhije od tih vremena nisu morali plaćati. Vrijedio je iako te države odavno nema. Ne znam vrijedi li to još uvijek jer smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju, ali znam da su 2008., 2009. i 2010. čak i Austrijanci u nekim slučajevima morali plaćati, a ja nisam – kaže nam Vranić. Dominantna zgrada biblioteke, čudo futurističke arhitekture, izgleda poput svemirske postaje, a osmislila ju je Zaha Hadid, iračko-britanska arhitektica koja je preminula 2016., prva žena koja je osvojila Pritzkera, “Nobelovu nagradu” arhitekture. Naravno, osim učenja, studentima je nerijetko važna i zabava, a grad Beč pomaže im da kvalitetno provedu slobodno vrijeme. Svake godine na velikom otoku između kanala i starog Dunava održava se golemi dvodnevni festival glazbe na kojem gostuju svjetski priznati bendovi poput Metallice ili Iggyja Popa. A posljednjih godina vrlo zanimljivu manifestaciju za mlade organiziraju Bečke linije, gradsko prometno poduzeće – noćne tulume u vlakovima podzemne željeznice! Foto: Mladen Miletić – Ekipa se vozi od točke A do točke B na linijama koje su za to određene, piju i zabavljaju se. Kao da su došli u kafić ili klub. Podzemna željeznica ponos je Beča, a gotovo svake godine još se malo proširi novim stanicama. Za bečki standard godišnji pokaz nije skup jer mu je cijena takva da svaki dan vožnje košta jedan euro. Inače je pojedinačna karta u jednom smjeru 2,4 eura. Suludo je švercati se jer je kazna za vožnju bez karte najmanje 105 eura, a ni kontrolori ne nasjedaju na fore, u što smo se uvjerili kad su ulovili japansku turistkinju. Pomislili smo da će joj progledati kroz prste jer je ipak turistkinja, i to još iz Japana, a oni puno toga ne razumiju po Europi, ali...
vecernji.hr

@zdravlje_i_ljepotain