Nije sve u životu vrijedno pamćenja


Lijepa mladost je data mnogima, starost - izabranim.

​​Nedavno sam dobio pismo od moje američke poznanice Phillis Schlossberg. Međutim, ona je više nego poznanica, jer se znamo petnaest godina. Bio sam prijatelj sa njenim suprugom Jack-om, veteranom Drugog svjetskog rata...

Ali nije stvar u tome, već u pismu kojeg mi je Phillis poslala. Ona piše:

"Moja stara prijateljica mi je pisala o svojoj starosti, i ja sam se zapitala da li sam stara? Moje tijelo ponekad kaže: da, stara sam ... ali moje srce se ne slaže !!! I ne bih željela da se vratim u svoje mlade godine. Po mom mišljenju, ovo njeno pismo veoma precizno sumira život. "

Evo, to pismo:



"Jednog dana me je jedno mlado stvorenje pitalo kako je to biti star. Bilo mi je neugodno, jer ne smatram da sam stara. Vidjevši moju reakciju, stvorenje se strašno zbunilo, ali sam joj rekla da je pitanje interesantno da ću razmisliti o njemu i reći joj svoje zaključke.

Starost, to je dar. Danas, možda prvi put u mom životu, postala sam čovjek koji sam oduvijek željela  biti. Ne, ne radi se o tijelu, naravno! Ponekad ovo tijelo izaziva očaj u meni - bore, kese ispod očiju, mrlje na koži, opušteno dupe. Često me šokira starica koja se naselila u mom ogledalu - ali ne brinem dugo.

Nikada ne bih pristala da zamijenim svoje nevjerovatne prijatelje, moj divni život, svoju obožavanu porodicu za manju količinu sijede kose i ravan uzdignut stomak.

Kako sam starila, postajala sam bolja prema sebi, manje kritična. Postala sam sebi prijatelj. Ne korim sebe zbog toga što sam pojela previše kolačića, za to što nijesam pospremila krevet, što sam kupila tog idiotskog betonskog guštera, koji mi apsolutno nije bio potreban, ali koji daje takvu avangardnu notu mom vrtu.

Ja imam pravo da se prejedem, i da ne očistim posle sebe, da budem ekstravagantna. Bila sam svjedok koliko je - previše - dragih prijatelja prerano napustilo ovaj svijet, još ne shvativši, ne osjetivši veliku slobodu koju starost daje.

Koga briga ako čitam do četiri ujutru i spavam do podneva? Plešem sama, slušajući divne melodije iz pedesetih, a ako ponekad poželim da plačem zbog ljubavi koja je otišla, ja ću plakati. Ja ću šetati duž plaže u kupaćem kostimu koji jedva drži opušteno tijelo, ako poželim, ja ću se baciti u okeanski talas, uprkos sažaljivih pogleda mladih stvorenja obučenih (skinutih?) u bikini. I oni će takođe ostariti.



Ponekad zaboravljam, to je istina. Međutim, nije sve u životu vrijedno pamćenja - ali sjećam se važnog. Naravno, tokom godina moje srce je slomljeno mnogo puta. Kako može da se ne slomi srce, ako ste izgubili voljenog, ili kada vam dijete pati, ili čak i kada vašeg voljenog psa udari automobil? Ali slomljena srca su izvor naše snage, našeg razumijevanja, našeg saosjećanja. Srce koje nikada nije bilo slomljeno, sterilno i čisto, nikada neće spoznati radost nesavršenstva.

Sudbina me je blagoslovila, dajući mi da doživim do sijede kose, do vremena kada je moj mladalački smijeh zauvijek urezao duboke brazde na mom licu. Jer, koliko se ljudi nikad nije smijalo, koliko je umrlo prije nego što su mogli pokriti injem kosu?

Ja mogu reći "ne" apsolutno iskreno. Ja mogu reći "da" apsolutno iskreno. Kako starite, lakše je biti iskren. Manje brinete o tome šta drugi misle o vama. Više ne sumnjam u sebe. Čak sam zaradila i pravo da griješim.

Dakle, u odgovoru na tvoje pitanje, mogu reći: Volim što sam stara. Starost me je oslobodila. Sviđa mi se čovjek koji sam postala. Neću živjeti vječno, ali dokle sam god ovdje, neću trošiti vrijeme brinući o tome šta se moglo desiti, a nije se desilo, neću se brinuti o tome šta se može još dogoditi.

I ješću slatko svaki treći božiji dan. "

Autor: Vladimir Pozner
bebamur.com

Nema komentara:

Objavi komentar

@zdravlje_i_ljepotain